Problemi sa samopoštovanjem

Smatrate li da ste dobra osoba? Osjećate li se kao da ste pošteni, vrijedni i spremni pomoći drugim ljudima? Kada se osvrnete na svoj život, možete li reći da ste postali baš onakvom osobom kakvom želite biti ili mislite da je još dugačak put pred vama? Ako ste većinu vremena uvjereni da ne uspijevate ispuniti vlastita očekivanja i da niste najbolja verzija sebe koja može postojati, može se dogoditi da počnete doživljavati probleme sa samopoštovanjem kao reakciju na negativno vrednovanje određenih aspekata vašeg pojma o sebi.

Kako nastaje nisko samopoštovanje

            

Psiholozi (npr. Aronson, Wilson i Akert, 2005) navode da je samopoštovanje u osnovi ocjena koju dajemo samima sebi i to na dimenzijama dobro-loše, zanimljivo-nezanimljivo, sposobno-nesposobno, itd.  Dakle, kada se govori o samopoštovanju, misli se na čovjekovu procjenu njegove vlastite vrijednosti, koja nastaje kao konačan zbroj svih njegovih pozitivnih i negativnih reakcija na njegov pojam o sebi.

Iako se samopoštovanje često shvaća kao općenita procjena samoga sebe, odnosno kao jedinstven pojam, psiholozi smatraju da ipak postoji više njegovih vrsta poput npr. socijalnog, akademskog ili samopoštovanja vezanog uz izgled (npr. Berk, 2008; Larsen i Buss, 2008). Drugim riječima, možemo biti ponosni na naše uspjehe na fakultetu i imati veoma visoko akademsko samopoštovanje, ali da u isto vrijeme mislimo da nismo dovoljno uspješni u socijalnim interakcijama i da imamo probleme sa socijalnim samopoštovanjem. Zanimljivo je da, usprkos tome što se može prepoznati više područja samopoštovanja, između njih postoji umjerena povezanost, što znači da oni koji se pozitivno procjenjuju u jednom području, često imaju visoko samopoštovanje i u drugim područjima. Dakle, može se reći da je samopoštovanje jednim dijelom specifična osobina jer ovisi o pojedinom području našeg života, ali da je dijelom i općenita.

Kako nastaje nisko samopoštovanje

Postoji mnogo čimbenika koji utječu na razvoj našeg samopoštovanja dok odrastamo. Prije svega, treba spomenuti način na koji nas naši roditelji odgajaju. Neki roditelji koriste autoritativan odgoj, odnosno tople i pozitivne postupke kojoj djeci pokazuju da su ona vrijedna i voljena, ali uz postavljanje jasnih i objektivnih očekivanja i granica. Prema Berk (2008), ovakav odgoj pogoduje razvoju visokog samopoštovanja kod djece. S druge strane, kad su roditelji previše kontrolirajući i kad sami donose odluke za svoju djecu, ona usvajaju osjećaj neadekvatnosti i nesigurnosti, što je povezano sa smanjenim samopoštovanjem. Treći tip odgoja, u kojem se djeci previše ugađa i dopušta da rade što žele, povezano je s pojavom krhkog i nerealno visokog samopoštovanja. Ovakva djeca postaju osobe s problemima prilagodbe, koje na svaku kritiku  i ugrožavanje njihovog pojma o sebi reagiraju ljutnjom.

Kulturalni kontekst također je povezan s razvojem samopoštovanja. Primjerice, Berk (2008) i Pervin, Cervone i John (2008) navode da zapadnjačka kultura potiče individualizam i ohrabruje osobe da se usmjeravaju prema vlastitom ja i hvale svojim postignućima, čime se potiče nerealno visoko samopoštovanje kod velikog dijela ljudi. Za razliku od zapadnjačke kulture, kolektivistička društva poput Kine i Japana kod svojih pripadnika potiču vrline poput skromnosti, sklada i hvaljenja drugih, a ne samih sebe. Zbog toga ljudi u ovakvim kulturama imaju nešto niže samopoštovanje od ljudi iz zapadnjačkih kultura usprkos objektivno višim postignućima u nekim područjima života (npr. kineska i japanska djeca imaju viša školska postignuća od djece iz Sjeverne Amerike, ali niže samopoštovanje).

Na razini pojedinca, nisko samopoštovanje povezano je s neprikladnim strategijama objašnjavanja uspjeha i neuspjeha. Osobe niskog samopoštovanja neuspjehe pripisuju sebi i smatraju da vlastite sposobnosti ne mogu promijeniti trudom, zbog čega na posebno teškim zadacima imaju osjećaj gubitka kontrole, što im pojačava osjećaj inferiornosti i smanjenog samopoštovanja. I kad dožive uspjeh, ovakve osobe ga pripisuju sreći ili nekom drugom vanjskom čimbeniku. Za razliku od njih, osobe visokog samopoštovanja u pravilu su one koje su kao djeca stekla naviku da vlastite uspjehe pripisuju svojim sposobnostima, a neuspjehe vanjskim čimbenicima poput nedovoljno uloženog truda ili velike težine zadatka.

Kako osobe niskog samopoštovanja reagiraju na kritiku?

Osobe s problemima sa samopoštovanjem sklone su ih održavati zbog neprilagođenog načina na koji reagiraju na negativne povratne informacije. One bilo koji neuspjeh ili kritiku doživljavaju kao nešto što potvrđuje njihovu, već ionako lošu, sliku o sebi. Ovakav „dokaz“ njihovog neuspjeha onesposobljava ih u idućim zadacima i, umjesto da ulože dodatan napor kako bi uspjeli, one se ili još manje trude, ili odustaju od zadatka, čime se njihovo nisko samopoštovanje održava. Za razliku od njih, osobe visokog samopoštovanja ne prihvaćaju automatski negativnu povratnu informaciju, jer ona nije u skladu s njihovim pozitivnim pojmom o sebi. Umjesto da odustanu, ovakve osobe prethodni neuspjeh smatraju slučajnošću ili pogreškom i ulažu dodatni trud u sljedećim zadacima jer su visoko motivirane da održe pojam o sebi kao o uspješnim ljudima.

Veza između samopoštovanja i suočavanja s negativnim događajima

Svima nama povremeno se događaju neuspjesi, razočaranja i gubitci u životu. Način na koji ćemo se nositi s njima, između ostalog, ovisi i o našem samopoštovanju. Kada osobe visokog samopoštovanja dožive neki negativan događaj, one su sklone usmjeriti se na ona područja svojeg života u kojima i dalje doživljavaju uspjehe. Primjerice, ako doživimo neuspjeh na nekom ispitu na fakultetu, nećemo dopustiti da to previše negativno utječe na naš pojam o sebi, već ćemo se usmjeriti na druge kolegije u kojima smo uspješni, ali i na područja izvan fakulteta, kao što su odnosi s obitelji i vršnjacima i hobiji. Drugim riječima, ono što je psihologinja Patricia Linville (1987) zapazila, jest da osobe visokog samopoštovanja imaju složen pojam o sebi, koji se sastoji od mnogo dijelova, tako da neuspjeh u nekim aspektima pojma o sebi mogu ublažiti uspjehom u drugima. Za razliku od njih, pojam o sebi kod osoba niskog samopoštovanja obično je jednostavan (primjerice definicija sebe samo ili pretežno kao studenta), tako da one neuspjeh u jednom području doživljavaju kao nešto što ih istinski određuje i zbog čega gube osjećaj vlastite vrijednosti.

Za osobe niskog samopoštovanja karakteristična je još jedna strategija nošenja s neuspjesima, a to je da ga pod svaku cijenu žele izbjeći. Suočene s nekom situacijom u kojoj postoji veliki rizik od neuspjeha, ali koja isto tako nudi i mogućnost iznimnog uspjeha, osobe niskog samopoštovanja radije će je nastojati izbjeći kako se uopće ne bi dovele u priliku da dožive neuspjeh, jer su motivirane željom da zaštite svoj pojam o sebi. Za razliku od njih, osobe koje sebe vrednuju pozitivno bit će motivirane još više uzdići svoj pojam o sebi i u većoj će mjeri prihvaćati nove izazove koji im nude mogućnost postizanja uspjeha.

U kojoj je mjeri samopoštovanje promjenjivo?

Samopoštovanje nije nepromjenjiva značajka pojedinca, već se koleba oko neke prosječne razine karakteristične za svakog pojedinca. To znači da se ono može malo mijenjati na bolje ili na lošije u određenom razdoblju, ali i dalje smo u osnovi osoba niskog ili visokog samopoštovanja. Kao što se ljudi razlikuju po razini samopoštovanja, mogu se razlikovati i po tome koliko im je izražena njegova promjenjivost. Smatra se da je ono promjenjivije kod onih ljudi koji su osjetljiviji na vanjske događaje. Tako psiholog Michael Kernis (prema Larsen i Buss, 2008) smatra da promjenjivije samopoštovanje imaju ljudi koji su osjetljiviji na događaje u kojima će ih društvo na neki način procjenjivati, koji previše brinu o vlastitom dojmu o sebi, koji su previše usmjereni na društvene izvore procjene i koji na takvu procjenu reagiraju ljutnjom.

Zanimljivo je da se pokazalo da je promjenjivost samopoštovanja jedan od čimbenika koji pridonose depresiji: neki istraživači misle da ona nastaje kao posljedica osjetljivosti na situacije koje narušavaju sliku o sebi.

Postoje li spolne razlike u razini samopoštovanja?

Promjene u razini samopoštovanja do kojih dolazi tijekom života razlikuju se kod muškaraca i žena.  U djetinjstvu je razina samopoštovanja dječaka i djevojčica jednaka, no tijekom adolescencije samopoštovanje kod muškog spola jača dok kod ženskog slabi, tako da do mlade odrasle dobi već postoji velika razlika u prosječnoj razini samopoštovanja za žene i muškarce. Naravno, ovakav trend promjene samopoštovanja nije isti za sve: Buss i Larsen (2008) navode da žene koje imaju određene osobine ličnosti, poput smisla za humor i komunikativnosti, vjerojatno će doživjeti čak i porast samopoštovanja tijekom života, dok će one koje su razdražljive i neprijateljski raspoložene u većoj mjeri doživjeti pad samopoštovanja. Kod muškaraca, osobine ličnosti koje su povezane s porastom samopoštovanja su emocionalna suzdržanost, opuštenost i njihov subjektivan dojam da su fizički atraktivni,  a pad samopoštovanja može se uočiti kod onih koji su skloni anksioznosti, doživljaju stresa i upornom razmišljanju o negativnim događajima.

Jedan od razloga zašto druželjubive i komunikativne žene i opušteni i ležerni muškarci s vremenom doživljavaju porast samopoštovanja, jest činjenica da njihov pojam o sebi odgovara kulturalnim očekivanjima, odnosno idealu o tome kako bi se određeni spol trebao ponašati: od žena se očekuje da budu brižne i tople, a od muškaraca da budu suzdržani i emocionalno stabilni.

Savjeti za izgradnju i poboljšanje samopoštovanja

  • Povećajte složenost pojma o sebi. Nastojte imati što više interesa i baviti se sa što više raznih aktivnosti. Sjetite se da niste samo student, član obitelji, prijatelj ili izvrstan sportaš, nego ste sve to odjednom.
  • Postavljajte realistične ciljeve i očekivanja. Previsoka očekivanja teško ćete ispuniti, a lako ćete se razočarati ako doživite neuspjeh, što će negativno utjecati na vaše samopoštovanje
  • Odustanite od perfekcionizma. Nitko nije savršen pa tako ni vi. Umjesto „moram nešto napraviti savršeno“ usvojite pristup „moram nešto napraviti dovoljno dobro“.
  • Ne uspoređujte se s drugima. Vi imate različite ciljeve, interese, sposobnosti i potrebe od drugih ljudi. Razmislite o tome što vas osobno čini sretnima i radije se bavite time nego da pokušavate biti kao drugi. Ako se morate uspoređivati s nekim, uspoređujte se sa starijom verzijom sebe i divite se napretku koji ste stekli u nekom području.
  • Stanite na kraj unutarnjem „kritičaru“. Kad napravite neku pogrešku ili mislite da ste mogli nešto izvesti bolje, radije preusmjerite pažnju na ono što ste napravili dobro, a razloge pogreške nastojte objektivno proučiti kako biste je idući put izbjegli.
  • Napravite „update“ slike o sebi. Nemojte kritizirati sami sebe ako ste prije bili bolji u nečemu nego što ste sada. Normalno je da se ljudi mijenjaju i da u nekim područjima s vremenom postajemo bolji, a u nekima lošiji jer nemamo više vremena posvetiti im se. Radije se usmjerite na vaše sadašnje jake strane.
  • Ponudite pomoć i potporu osobama u vašoj okolini. Pitajte prijatelje treba li im pomoć oko učenja, provjerite možete li roditeljima pomoći oko kućanskih poslova i slično. Ako učinite drugima život ljepšim, smatrat ćete se boljom osobom i samopoštovanje će vam porasti.

Za one koji žele znati više:

Berk, L. E. (2008). Psihologija cjeloživotnog obrazovanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Larsen, R. J., Buss. D. M. (2008). Psihologija ličnosti. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Pervin, L. A., Cervone, D., John, O. P. (2008). Psihologija ličnosti: teorije i istraživanja. Zagreb: Školska knjiga.

Aronson, E., Wilson, T. D., Akert, R. M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb: Mate.

 

 

Nataša Juničić, mag. psych