O usamljenosti

Usamljenost kao oblik odvojenosti od drugih

Jeste li se ikad zapitali za koliko osoba možete reći da su vam istinski bliske? Možete li reći za sebe da zaista, u psihološkom smislu, pripadate svojoj obitelji? Kako se osjećate kad se nađete sa svojim prijateljima? Smatrate li da ste na istoj „valnoj duljini“ ili imate dojam kao da ste među njima, ali ste zapravo sami?

Ovo su samo neka od pitanja o kojima ovisi hoćemo li se, i u kojoj mjeri osjećati usamljeno. Doživljaj usamljenosti neugodno je i bolno iskustvo, a prati ga osjećaj odbačenosti od ljudi do kojih nam je stalo, uz istovremenu želju da nas oni prihvate i da budemo dijelom njihovog života.  Jedan od glavnih razloga zbog kojeg se osjećamo usamljenima je osjećaj da smo u psihološkom smislu sami, usprkos tome što su drugi ljudi oko nas, jer s njima nismo ostvarili bliske odnose.

Usamljenost treba razlikovati od ostalih oblika odvojenosti od drugih osoba. Ako smo vremenski i prostorno odvojeni od drugih ljudi, ali se pritom osjećamo emocionalno neutralno, odnosno ako nam ta odvojenost nije bolna, onda govorimo o fizičkoj osamljenosti, a ne o usamljenosti. Oblik odvojenosti od drugih na koji osoba ne može utjecati jer je on uzrokovan političkim, profesionalnim ili vjerskim preprekama naziva se izolacijom.  Ovakvu odvojenost od ljudi osoba, unatoč osjećaju izoliranosti,  prihvaća kao neizbježnu činjenicu jer su zapreke njezinom sudjelovanju u životima drugih ljudi stvarne. Međutim, osoba može djelovati sama i pritom se ne osjećati usamljeno ili izolirano: ako netko koristi svoje vrijeme za samorefleksiju, samostalni kreativni rad, odmor od drugih ljudi ili stresa, onda ta osoba uživa u četvrtom obliku odvojenosti od drugih, odnosno u samoći. Dakle, samoća je nešto što sami odabiremo i što nas ispunjava mirnoćom, dok usamljenost ne biramo vlastitom voljom i ispunjava nas subjektivnim osjećajem praznine.

Postoji li samo jedan oblik usamljenosti ili više njih?

Iako neki istraživači smatraju da je usamljenost jedinstveni doživljaj, odnosno da se svi mi osjećamo isto bez obzira koji uzroci su doveli do usamljenosti i u kojim okolnostima je ona nastala, postoje i oni koji smatraju da usamljenost ima više dimenzija. Tako Sadler definira usamljenost kao pojavu koja se sastoji od sljedećih pet dimenzija: psihološke (subjektivni dojam da smo otuđeni od samih sebe), interpersonalne (osjećaj da smo odvojeni od drugih ljudi), socijalne (percepcija sebe kao odbačenog od grupe), kulturalne (usamljenost koja nastaje kao posljedica toga što se ne uklapamo u prevladavajuću kulturu) i svemirske usamljenosti (osjećaj odvojenosti od Boga ili prirode).

Neki autori smatraju da se usamljenost sastoji od samo dvije dimenzije. Tako Weiss razlikuje emocionalni i socijalni aspekt usamljenosti. Emocionalna usamljenost pojavljuje se kada osjećamo da nam nedostaje bliskosti u romantičnoj vezi. S druge strane, socijalna usamljenost rezultat je osjećaja da smo nedovoljno uključeni u socijalnu mrežu. Primjerice, ona će se vjerojatno pojaviti ako nam se, usprkos tome što imamo bliskog partnera, čini da nemamo dovoljno prijatelja i poznanika s kojima možemo podijeliti svoje hobije i interese.

Usamljenost se može promatrati i iz vremenske perspektive. Tako razlikujemo situacijsku, kroničnu i prolaznu usamljenost. Situacijska usamljenost obično je praćena neugodnim emocijama i tjelesnim simptomima, a pojavljuje se nakon nekog stresnog događaja (npr. nakon prekida nekog odnosa). Kronična usamljenost nastaje ako više od godine dana ne uspijevamo ostvariti neki blizak odnos i ako počnemo vjerovati da ćemo biti usamljeni i u budućnosti. Ovakav tip usamljenosti obično prate osjećaji poput anksioznosti, bespomoćnosti i beznadnosti. Prolazna usamljenost, iako je također neugodna, traje samo nekoliko sati ili dana i obično je ne prate intenzivni emocionalni i tjelesni simptomi kao kod situacijske usamljenosti.

Kako se osjećaju usamljene osobe?

Prema Brehmu, kod usamljenih osoba pojavljuju se četiri šire skupine osjećaja koje sadrže specifične osjećaje:

  • Depresija (tuga, praznina, izoliranost, otuđenost)
  • Očaj (beznađe, uplašenost, bespomoćnost, napuštenost, ranjivost)
  • Samoosuđivanje (nesigurnost, posramljenost, neprivlačnost, samoodbacivanje)
  • Nepodnošljiva dosada (nemir, želja da budemo negdje drugdje, razdražljivost)

Jesu li svi usamljeni ljudi isti?

Mnogi istraživači nastojali su otkriti mogu li se izraditi tipologije usamljenosti, odnosno postoje li grupe ljudi koje se razlikuju po već navedenim dimenzijama usamljenosti. Jedna od poznatijih tipologija je ona koju su opisali De Jong Gierveld  i Raadschelders. Oni su u svojem istraživanju pokazali da postoje tri tipa usamljenih ljudi. Beznadno usamljeni su oni koji nemaju romantičnog partnera i bliske prijatelje i koji su vrlo nezadovoljni svojim odnosima. Periodično usamljene osobe su one koje imaju umjeren broj bliskih veza i uključene su u neke aktivnosti poput klubova, udruga i organizacija. Treći tip usamljenih osoba su oni rezignirani, koji nemaju romantičnog partnera i koji su ostvarili samo nekoliko odnosa. Oni prihvaćaju svoju situaciju onakvom kakva je i ne izražavaju previše nezadovoljstva.

Usamljenost kod mladih osoba

Što se tiče istraživanja razlika u intenzitetu i dinamici usamljenosti u funkciji dobi,  Rokach je u svojem istraživanju pokazao da usamljenost doseže svoj vrhunac u kasnoj adolescenciji i ranim dvadesetim godinama, a onda pokazuje pad do sedamdesetih godina.

Međutim, Schultz i Moore navode da su studenti u prosjeku manje usamljeni od srednjoškolaca, ali da se ne razlikuju značajno po doživljaju usamljenosti od starijih.  Lacković-Grgin i Sorić dale su još jasniju sliku usamljenosti u svojem istraživanju u kojem su pokazale da su na razini studenata najusamljeniji brucoši, odnosno studenti prve godine. Međutim, ovo je rezultat koji je vrijedio samo za skupinu onih brucoša koji su se zbog studija morali preseliti u drugo mjesto boravka.

Usamljenost mladih odraslih ljudi može se objasniti na više načina. Budući da se od njih, za razliku od starijih ljudi, više očekuje da stvaraju i održavaju brojne društvene odnose, oni mogu razviti osjećaj usamljenosti kao odgovor na percipirani neuspjeh u ovom zadatku. Pored ovog, mlade ljude njihova široka socijalna mreža obično ne štiti dovoljno od usamljenosti jer se ona sastoji od odnosa koji su često površni i nedovoljno bliski. S druge strane, stariji možda imaju manju socijalnu mrežu, ali ona je sačinjena od dugotrajnijih i bliskih veza koje umanjuju njihov osjećaj usamljenosti.

Kakve osobe imaju veću vjerojatnost za razvoj usamljenosti?

Određene osobine ličnosti povećavaju vjerojatnost da ćemo se osjećati usamljeno. Primjerice, osobe s izraženim neuroticizmom, odnosno sklonošću da doživljavaju negativne emocije i da se općenito osjećaju uznemirenima, češće će se osjećati usamljeno od onih koje su emocionalno stabilne. Lacković-Grgin i sur. smatraju da su osobe s visokim neuroticizmom sklone doživljavati više problema u svim područjima života pa tako i u međusobnim odnosima, što onda otežava komunikaciju s drugima i posljedično rezultira većom usamljenošću.

Osobne karakteristike poput socijalne anksioznosti, sramežljivosti i niskog samopoštovanja također pridonose pojavi usamljenosti. Osobe kod kojih usamljenost traje dugo vremena obično negativno vrednuju sebe i druge, nerado govore o sebi (zbog čega im je teško razvijati intimne odnose) i socijalno su manje osjetljive. Ovakvo ponašanje kod drugih ljudi izaziva negativne reakcije i još više smanjuje samopoštovanje, čime se stvara začarani krug u kojem se nisko samopoštovanje, neprilagođeno socijalno ponašanje i osjećaj usamljenosti međusobno održavaju.

Savjeti za suočavanje s usamljenošću

  • Nastojte promijeniti način na koji razmišljate i percipirate druge ljude: pokušajte razmišljati manje negativno i osuđujuće.
  • Prijavite se za volontiranje: na taj način obogatit ćete mrežu socijalnih kontakata, razvit ćete samopoštovanje jer pomažete drugima, a visoko samopoštovanje pridonijet će smanjenju osjećaja usamljenosti.
  • Uložite više u postojeće odnose. Ako imate prijatelje koje biste voljeli bolje upoznati ili članove obitelji s kojima biste htjeli više komunicirati, organizirajte sastanak i raspitajte se što ima novo u njegovom ili njezinom životu. Kada ljudi primijete vaš interes za njih i sami će jednako reagirati prema vama.
  • Uživajte u aktivnoj samoći. Nemojte bježati od osjećaja samoće, već je radije iskoristite za različite aktivnosti (npr. čitanje, pisanje, šetnja prirodom, itd.) ili za refleksiju o svojim potrebama, interesima i emocijama.
  • Razmislite o nabavci kućnog ljubimca. On vam može pomoći boriti se protiv usamljenosti na više načina: svojim društvom i bezuvjetnom ljubavlju koje vam pruža, ali također vas može dovesti i u situacije u kojima ćete upoznati nove ljude (primjerice, dok ste u šetnji sa svojim psom).
  • Ako nikako ne možete izaći na kraj s usamljenošću, možda je vrijeme da potražite stručnu pomoć. Neki oblici psihoterapije mogu vam pomoći da promijenite svoje obrasce misli i ponašanja kako biste smanjili osjećaj usamljenosti, ali i kako biste spriječili njezinu pojavu u budućnosti.

Za one koji žele znati više:

Berk, L. E. (20089. Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Brehm, S. S. (2002). Intimate relationships. Boston: McGraw-Hill.
Lacković-Grgin, K. (2008). Usamljenost: fenomenologija, teorije i istraživanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Rokach, A. (2000). Perceived causes of loneliness in adulthood. Journal of Social Behavior and Personality, 11, 827-839.

 

Nataša Juničić, mag. psych