Asertivnost – kako se izboriti za svoja prava

Znate li se zauzeti za sebe kad je to potrebno? Hoćete li pustiti nekoga da se progura ispred vas kad čekate u redu bez da išta kažete? Jeste li spremni uvijek pristajati na tuđe zahtjeve, bez obzira na to što vam oni ne odgovaraju? Odgovarate li na kritiku uvredama ili uvijek šutite kako se ne biste zamjerili osobi koja vam je tu kritiku uputila? Ukoliko je vaš odgovor na ova pitanja potvrdan, vjerojatno je pravo vrijeme da naučite kako se na ispravan način izboriti za svoja prava, odnosno da uvježbate vještine asertivne komunikacije.

Jesmo li asertivni, agresivni ili pasivni?

Alberti i Emmons (2008) asertivnost definiraju kao stil komunikacije kojeg karakterizira jasno, iskreno i izravno izražavanje vlastitih ideja, potreba, osjećaja i misli. Koristeći ovakvu komunikaciju, sebi i drugim ljudima šaljemo poruku da smo vrijedni poštovanja i da imamo određena prava. Međutim, treba zapamtiti da se asertivna komunikacija  razlikuje od agresivne i pasivne. Kad nastupamo asertivno, zalažemo se za sebe i svoja prava ne narušavajući pritom prava drugih ljudi te uviđajući da su vrijedni i njihovi osjećaji i želje. S druge strane, neki nastoje doći do onoga što žele na štetu drugih ljudi, koristeći uvrede, prijetnje, zastrašivanje i ostale neprijateljske postupke. Kada nam je cilj da u odnosu s drugim ljudima naša riječ uvijek bude zadnja i da je važno samo ono što mi hoćemo, onda se više ne radi o asertivnoj već o agresivnoj komunikaciji. No, neki ljudi ne koriste niti jedan od spomenutih stilova komunikacije, već se u većini svojih odnosa s drugim ljudima ponašaju pasivno. To su osobe koje rijetko kad izražavaju svoje želje, osjećaje i vrijednosti jer u pravilu smatraju da su one manje važne od potreba drugih ljudi. Ovakve osobe dopuštaju drugima da ih zanemaruju i da im uskraćuju njihova prava te rijetko kad zbog toga prigovaraju. Pored ovog, pasivne osobe dopuštaju ljudima i da kontroliraju njihov život na taj način što prepuštaju donošenje važnih odluka drugim osobama.

Zašto oklijevamo zauzeti se za sebe?

Zanimljiv podatak je da je u našem društvu pasivno ponašanje vrlo učestalo: preko 80%  ljudi vjerojatno neće ništa reći kako bi se požalili na neku nepravdu ili kako bi ustali u obranu svojih prava. Postoji više razloga za ovakvo neasertivno ponašanje.

Prije svega, društvo i naši roditelji odmalena nas uče da budemo „pristojni“ i da ne radimo nikakve scene. Kako odrastamo, tako se sve manje ponašamo kao djeca koja svoje potrebe izražavaju odmah i na vrlo jasan način, a sve više usvajamo neizravne stilove ophođenja s drugima u kojima se pokazivanje naših osjećaja i želja obeshrabruje. Na taj način s vremenom postajemo pasivni. Međutim, često zaboravljamo na to da se uljudnost i izražavanje naših potreba ne bi smjeli međusobno isključivati: naša su temeljna prava da se požalimo da nas nešto smeta, da pokažemo da nešto želimo i da izrazimo naše mišljenje o nekoj temi, sve dok pritom uvažavamo i poštujemo druge osobe.

Psihologinje Miljković i Rijavec (2002) navode još neke razloge naše neasertivnosti. Prema njima, često smo pasivni zato jer se bojimo da ćemo nekoga razljutiti ili razočarati ako zatražimo naša prava. No, pritom smo skloni zaboraviti da je to što se netko ljuti na nas samo mišljenje određene osobe i da to što smo se zauzeli za sebe ne znači da smo manje vrijedni. Drugo, često odustajemo od izražavanja naših vrijednosti i stavova jer želimo izbjeći potencijalan sukob i zato što se bojimo da će nas drugi odbaciti ili nam se na neki način osvetiti. Treba spomenuti da slaganjem s drugim ljudima i zadržavanjem našeg mišljenja za sebe ne izbjegavamo samo odbacivanje, nego i negativne osjećaje kojima bi ono rezultiralo, poput osjećaja da ne vrijedimo i da smo jadni. Treće, našu pasivnost održava vjerovanje da smo odgovorni za tuđe osjećaje i da bi naše asertivno ponašanje moglo povrijediti druge ljude. Primjerice, mogli bismo odustati od upisa željenog fakulteta ako smatramo da bismo time povrijedili osjećaje naših roditelja koji žele da upišemo neki drugi studij. Iako se određena razina odgovornosti prema drugim osobama očekuje od nas, trebamo nastojati održati zdravu ravnotežu između obraćanja pažnje na tuđe emocije i našeg prava na samostalno donošenje odluka.

Posljedice asertivne komunikacije

Iako nije lak zadatak usvojiti asertivnost kao stil naše komunikacije, itekako se vrijedi potruditi jer ona ima brojne pozitivne posljedice za nas. Asertivnost nam pomaže da zadržimo i učvrstimo naše samopoštovanje i da u životu dobijemo ono što želimo. Isto tako, omogućuje nam izgradnju zdravih odnosa s drugim ljudima jer nas drugi više poštuju kad se zauzimamo za sebe, povećava nam sposobnost suočavanja sa sukobima i kritikom, razvija nam toleranciju i omogućuje da konstruktivno reagiramo na tuđu ljutnju.

Osim što izravno rezultira pozitivnim ishodima, asertivnost nam pomaže i tako što omogućuje da izbjegnemo negativne posljedice pasivne i agresivne komunikacije. Naime, pasivnim ponašanjem možda ćemo ostvariti kratkoročnu korist u obliku izbjegavanja sukoba i odgovornosti te osiguravanja zaštite od strane drugih ljudi, ali dugoročno gledajući, od ovakvog stila komunikacije ima više štete nego koristi. Recimo, pasivne osobe, zbog sklonosti da stavljaju prava drugih ljudi ispred svojih i spremnosti da prihvaćaju nerazumne zahtjeve, imaju veću vjerojatnost da se zateknu u nezdravim odnosima.  Pored ovog, iako drugi ljudi u početku žale one koji su pasivni, nakon nekog vremena takve osobe im počinju ići na živce zbog svoje neiskrenosti i nesamostalnosti, a onda ih počinju prezirati.

Agresivno ponašanje naizgled se može činiti kao brži put do onog što želimo jer nam omogućuje da silom natjeramo druge ljude da obavljaju stvari za nas, a da se pritom ne moramo zamarati njihovim osjećajima. No, iako se može činiti da od agresivnosti ima više neposredne koristi, asertivnost se na kraju ipak više isplati jer donosi neke koristi kojih ne moramo odmah biti svjesni. Konkretno, ona nas štiti od stvaranja mnogobrojnih neprijatelja koje bismo stekli ukoliko bismo koristili agresivne postupke, a smanjuje i vjerojatnost za pojavu kasnijih negativnih osjećaja poput krivnje zbog našeg grubog ponašanja i usamljenosti zbog toga što nas ljudi izbjegavaju.

Kako biti asertivan

Ponekad se ne uspijevamo izboriti za svoja prava, ne zbog nedovoljne motivacije, već zato što se u određenom trenutku jednostavno ne uspijemo snaći ili zato što naše vještine asertivne komunikacije nisu dovoljno razvijene. Neke od situacija s kojima ljudi najčešće imaju problema su odbijanje nečijih zahtjeva, primanje kritika i smireno reagiranje na tuđu ljutnju i agresivnost.

Odbijanje zahtjeva koji nam ne odgovaraju

Katkad se možemo zateći u situaciji da neka osoba traži od nas nešto što nam ne odgovara jer se ne slaže s našim vrijednostima i/ili oduzima nam dragocjeno vrijeme i energiju. U ovakvim situacijama često smo skloni preuzeti na sebe tuđe obaveze zbog osjećaja krivnje u slučaju odbijanja zahtjeva ili zbog straha da će nam se osoba koju odbijemo na neki način osvetiti. Međutim, ukoliko imamo opravdan razlog, imamo pravo reći „ne“, odnosno odbiti ono što se traži od nas. Prema Miljković i Rijavec (2002), pritom ipak moramo voditi računa o ovim stvarima:

  • naš odgovor „ne“ mora biti jasno izrečen, bez okolišanja i bilo kakvih izjava koje naznačuju da bismo ipak mogli prihvatiti zahtjev
  • ne treba se pretjerano ispričavati ili obrazlagati zašto odbijamo nečiji zahtjev – dovoljno je kratko, uljudno objasniti naše razloge (npr. navesti da već imamo neke druge planove)
  • ukoliko nam to odgovara, u redu je ponuditi neko alternativno ili kompromisno rješenje jer ćemo na taj način pokazati ljudima da nam je stalo do njih i da smo svjesni njihovih problema

Primanje kritike

Kad nas ljudi kritiziraju za nešto, često smo skloni uvrijediti se i reagirati obrambeno, što povećava vjerojatnost sukoba s osobom koja nas kritizira. Umjesto da na kritiku uzvraćamo protunapadom i omalovažavanjem mišljenja našeg sugovornika, možemo odabrati reagirati na asertivan način:

  • prije svega trebamo pažljivo saslušati sugovornika koji nam upućuje kritiku i razjasniti za što nas se točno kritizira kako bismo odredili je li ona opravdana
  • ukoliko smatramo da je kritika utemeljena, onda bismo je trebali prihvatiti, ispričati se za svoje ponašanje i ponuditi rješenje našeg problematičnog ponašanja („Istina je, zaista nisam napisao svoj dio seminara na vrijeme i žao mi je zbog toga. U budućnosti ću više paziti da to obavim na vrijeme“). Također bismo trebali zapamtiti da su kritike zapravo u velikom broju slučajeva dobronamjerne i da nam mogu pomoći da poboljšamo svoj uradak u nekom području
  • ako smatramo da je kritika samo djelomično točna, u redu je da priznamo onaj dio koji je istinit, ali isto tako bismo mirno trebali naglasiti koji dijelovi kritike nisu točni („Točno je da nisam došao na nastavu na vrijeme, ali to nije slučaj svaki put nego se dogodilo samo jednom“)
  • u slučaju da zaključimo da je kritika u potpunosti netočna, trebamo je smireno odbaciti, ponuditi primjer našeg ponašanja koji pokazuje da je ona neopravdana i zatražiti objašnjenje za nju („Ne slažem se s tobom da sam neorganiziran, dosad sam uvijek na vrijeme i odgovorno završavao svoje zadatke na projektu. Možeš li mi reći zbog čega misliš da sam neorganiziran?“)

Reagiranje na tuđu ljutnju i agresivnost

Kada se drugi ljudi prema nama ponašaju na agresivan način i sami smo skloni uzvratiti istom mjerom. Međutim, time se sukob samo produbljuje, a vjerojatnost za pronalazak konstruktivnog rješenja problema se smanjuje. Kako bismo asertivno reagirali na tuđe neprijateljske emocije i postupke, preporučljivo je da slijedimo ove korake:

  • Prvo bismo se trebali smiriti kako i sami ne bismo reagirali agresivno (npr. korištenjem tehnika opuštanja)
  • Pokažite drugoj osobi da ste svjesni kako se ona osjeća, ali izrazite i vlastite osjećaje i mišljenje o situaciji („Jasno mi je da te je to naljutilo, ali doživljavam ovu situaciju potpuno drugačije od tebe“)
  • Ukoliko se agresivno ponašanje druge osobe nastavi, ukratko ponovite svoje mišljenje, a ako ni to ne prekine negativno ponašanje druge osobe, onda mirno i jasno ukažite na posljedice („Prekinut ću razgovor s tobom ako ne prekineš s vikanjem“)

Bez obzira na to u kakvim situacijama se nađemo, glavni ciljevi asertivne komunikacije su pokazivanje da poštujemo našeg sugovornika, izražavanje naših osjećaja i zapažanje osjećaja druge osobe te nastojanje da na konstruktivan način riješimo sukobe. Jedna od specifičnih tehnika asertivne komunikacija kojom možemo postići navedene ciljeve su tzv. „ja-poruke“. To su poruke kojima izražavamo naše osjećaje i kojima se drugoj osobi ukazuje na to što nas smeta, ali se to čini na neoptužujući način uz poziv na zajedničko rješavanje problema. Ovakav način komunikacije razlikuje se od agresivnih „ti-poruka“ kojima se izravno napada i kritizira osobu, pri čemu kod nje izazivamo bijes, otpor i negativne emocije. „Ja poruke“ sastoje se od četiri dijela:

  • navođenja konkretnog ponašanja koje nam smeta
  • opisa naših osjećaja
  • objašnjavanja posljedica  nečijeg ponašanja
  • izražavanja načina na koje bismo voljeli da se ponašanje promijeni

Recimo, ukoliko nas smeta što smo mi napisali veći dio seminara dok su se naši kolege „provukli“ s manje rada, mogli bismo im uputiti ovakvu „ja-poruku“: „Kada nisi napisao svoj dio u seminaru, osjećao sam se uzrujano jer sam nepotrebno potrošio svoje vrijeme radeći na tome. Volio bih da idući put uložiš više truda u ovakve zadatke.“

S druge strane, okrivljujuća „ti-poruka“ zvučala bi ovako: „Lijen si!“ ili „Neodgovoran si!“

Pored „ja-poruka“, asertivnost možemo postići i ako se držimo ovih načela:

  • Važno je paziti na to kako govorimo, a ne samo što govorimo, što znači da trebamo nastojati zvučati čvrsto, ali ne i agresivno
  • Poželjno je usmjeriti pozornost na to da se naše verbalne poruke poklapaju s neverbalnima (npr. nećemo djelovati asertivno ako gledamo u pod i nervozno se meškoljimo, usprkos tome što govorimo)
  • Kada komuniciramo s drugim ljudima, treba se usmjeriti na konkretno ponašanje a ne na ličnost druge osobe. Ovo se posebno odnosi na slučajeve kada nekome upućujemo kritiku
  • Preporučljivo je da se u razgovoru držimo činjenica, a ne da reagiramo na temelju ishitrenih prosudbi
  • Treba izbjegavati neodređene riječi poput „uvijek“ i „nikad“ jer ovakvo pojednostavljivanje često povećava vjerojatnost za pojavu sukoba

Za one koji žele znati više:

Alberti, R. E. i Emmons, M. L. (2008). Your Perfect Right: Assertiveness and Equality in Your Life and Relationships. Atascadero, CA: Impact Publishers.

Miljković, D. i Rijavec, M. (2002). Kako se zauzeti za sebe? Zagreb: IEP.

http://www.cci.health.wa.gov.au/resources/docs/Info-assertive%20communication.pdf

 

Nataša Juničić, mag. psych